Suchergebnisse

Pragmatičko znanje važan je aspekt komunikacijske kompetencije. Ono obuhvaća komunikacijske funkcije koje osoba upotrebljava i pravila za uporabu tih funkcija na društveno prihvatljiv način. Istraživanja djece tipičnog razvoja potvrđuju pojavu širokog raspona komunikacijskih funkcija već u ranoj dobi, no ne postoji jasan i općeprihvaćeni obrazac razvoja komunikacijskih funkcija u djece starije od 18 mjeseci. Stoga je cilj ovog rada bio ispitati redoslijed i vrijeme pojavljivanja kasnih komunikacijskih funkcija kao što su funkcija traženja informacija, komentiranja, ostvarivanja humora i pripovijedanja. Istraživanjem su obuhvaćeni podaci o 134 djece tipičnog razvoja dobi 18‒47 mjeseci prikupljeni nestandardiziranom inačicom upitnika Language Use Inventory (LUI-Hrvatski). Rezultati su pokazali kako i nakon 18. mjeseca sustavno dolazi do širenja komunikacijskih funkcija te da, porastom dobi, djeca komunikaciju ostvaruju na sve složeniji, apstraktniji i kreativniji način. Osim što se usložnjavaju, rane se funkcije u kasnijoj dobi ostvaruju i kroz sve naprednije komunikacijske forme. Djeca isprva komuniciraju o predmetima i vlastitim aktivnostima (18‒23 mjeseca), zatim počinju komunicirati o vlastitoj perspektivi (što dijete misli, voli ili želi) i tuđim aktivnostima (24‒29 mjeseci), zatim o tuđoj perspektivi (što druga osoba želi ili voli), nepoznatim riječima i iskazima drugih osoba (30‒35 mjeseci) i na kraju o mislima drugih osoba i (socijalnim) pravilima (36‒47 mjeseci). Sličan razvojni napredak uočava se i u obilježjima humora (koji se isprva ostvaruje neverbalno a kasnije i verbalno) i pripovijedanja. Razvojne komunikacijske promjene i njihova kvaliteta sugeriraju da se one u velikoj mjeri oslanjaju na razvoj sociokognitivnih (teorija uma) i jezičnih sposobnosti.

Infant-directed speech (IDS) and infant-directed actions (IDA) represent specific behavioural modifications of adults when they communicate with infants and young children. Infant-directed modifications (IDMs) have specific behavioural representations marked by high positive affection, greater expressiveness, simplification, and increased repetition. Both IDS and IDA appear as part of the same larger behavioural system of IDMs. However, so far, studies have analysed the features and functions of these behaviours separately. Compared to adult-directed speech, IDS is characterised by longer pauses, a slower tempo, more prosodic repetition, higher fundamental frequency, longer vowels, repetitive intonation structures, and greater melodiousness. In IDA, compared to adult-directed actions, the amplitude of movements, simplification, and number of repetitions tend to increase as the distance between communication partners decrease. In this review, we draw a parallel between IDS and IDA to show that adults change both their speech and actions in similar ways and that both actions and speech change depending on the infant's age and/or developmental stage. We discuss possible (biological) mechanisms that elicit the use of IDS and IDA and argue that this specific type of adult behaviour has a unique impact on how infants perceive and process information. Insights on biological, behavioural, and functional aspects of IDMs could provide a new perspective on the importance of early interactions and knowledge acquisition in both typically developing children and those with developmental disorders.

Obilježja verbalne komunikacije, neverbalne komunikacije i pragmatike u velikoj su mjeri određena kulturom i socijalnim očekivanjima pojedinog društva. Procjena komunikacijskih obilježja važna je u dijagnostici brojnih razvojnih poremećaja, posebice poremećaja iz spektra autizma, te se u posljednje vrijeme sve više ističe potreba kulturnog prilagođavanja ljestvica za probir i dijagnostiku poremećaja iz spektra autizma. Cilj ovog rada bio je ispitati obilježja verbalne komunikacije, neverbalne komunikacije i pragmatike hrvatske djece predškolske dobi (petogodišnjaka i šestogodišnjaka) urednog razvoja, te ih sagledati i kodirati na način kako to čini Opservacijski protokol za dijagnostiku poremećaja iz spektra autizma Autism Diagnostic Observation Schedule (ADOS-2; modul 3). Rezultati su pokazali da hrvatska djeca pokazuju uglavnom očekivana obilježja verbalne komunikacije (obilježja jezične proizvodnje i govora), no da pokazuju različitosti od očekivanih ponašanja u neverbalnoj komunikaciji, i, u znatnoj mjeri, obilježjima pragmatike. Razlike su najviše uočene u količini spontane uporabe gesta i svim varijablama pragmatike koje u obzir uzimaju količinu inicijative u komunikaciji (primjerice, spontano traženje ili davanje informacija). Primjerice, samo 15% djece u uzorku je tražilo informacije onom učestalošću koja se procjenjuje "urednom" prema kodovima protokola ADOS-2. Premda su među djecom uočene znatne individualne razlike, količina "odstupajućih" ponašanja u obilježjima neverbalne komunikacije i pragmatike navodi na potrebu preispitivanja zadanih kodova i prilagođavanja kriterija različitim kulturama.

Brojna istraživanja nastala u okviru socijalno-asistivne robotike usmjerena su na stvaranje učinkovite podrške djeci s poremećajem iz spektra autizma (PSA) kroz njihovu interakciju s robotima. Ona počivaju na premisi da djeca sa PSA-om pokazuju sklonost elektroničkim napravama, a slabiji interes za socijalne aspekte okoline. No izrazito veliki interes za elektroničke naprave u sve djece otvara pitanje reagiraju li djeca sa PSA-om na prisustvo robota drukčije od djece tipičnog razvoja. Cilj je ovog istraživanja bio usporediti reakcije djece sa PSA-om i djece tipičnog razvoja na robota u nesocijalnom (zadatak "robot-predmet" u kojem su u prostoriji prisutni robot i drugi zanimljivi predmeti) i socijalnom kontekstu (zadatak "robot osoba"; prisustvo robota i nepoznate osobe). Uzorak je činilo dvadesetero djece predškolske dobi, po 10 u svakoj skupini. Rezultati su pokazali da djeca sa PSA-om u nesocijalnom kontekstu uglavnom pokazuju podjednake obrasce ponašanja kao i djeca tipičnog razvoja, odnosno da ne postoje razlike u dužini prosječnog trajanja usmjerenosti pogleda prema robotu te dužini fizičke interakcije s robotom. Razlike su uočene tek u socijalnom aspektu – djeca tipičnog razvoja u većoj su mjeri komunicirala o robotu s roditeljem. U socijalnoj situaciji (zadatak "robot-osoba") djeca sa PSA-om su značajno više ulazila u fizičku interakciju s robotom od djece tipičnog razvoja, dok su djeca tipičnog razvoja znatno češće usmjeravala pažnju na osobu u odnosu na djecu sa PSA-om. Zaključno obje skupine djece znatno su više pažnje usmjeravale na robota negoli na prisutnu osobu, ali je u djece sa PSA-om usmjerenost na socijalnu okolnu bila izrazito snižena. Ovi podaci ukazuju na veliku atraktivnost koju roboti predstavljaju za djecu s poremećajem iz spektra autizma i djecu tipičnog razvoja, ali i na bitnu razliku među njima koja se očituje u izostanku obrazaca socijalnog ponašanja i usmjerenosti na druge osobe u okolini koji je prisutan u djece sa PSA-om.