Istraživanja o doprinosu aktivnosti u slobodno vreme, a posebno o doprinosu kulturne participacije ličnom blagostanju i doživljaju sreće predstavljaju relativno novu liniju istraživanja. Iako ima dosta nalaza o pozitivnoj vezi između ličnog blagostanja i kulturne participacije, rezultati nisu u potpunosti konzistentni, što se bar delimično može objasniti različitim teorijskim shvatanjima ovih složenih pojmova (kulturna participacija, lično blagostanje i sreća), kao i njihovim različitim operacionalizacijama, primenjenim istraživačkim tehnikama i uzorcima. Ovo istraživanje sprovedeno je na reprezentativnom uzorku građana Srbije starijih od 15 godina (N=1521, 46% muškaraca, prosečan uzrast 41.5). Terensko prikupljanje podataka realizovano je u oktobru i novembru 2019. godine. Kao potencijalni prediktori subjektivnog doživljaja sreće uključeni su: 1. socio-demografske varijable (pol, starost, stepen obrazovanja, radni status, finansijski status), 2. subjektivna procena zdravstvenog stanja, i 3. lista aktivnosti sačinjena na osnovu prethodnih istraživanja u domenu slobodnog vremena i kulturne participacije (koja je određena tako da obuhvata kulturnu produkciju, privatnu i javnu kulturnu potrošnju, a ispitanici su ocenjivali u kojoj meri im je omiljena svaka od navedenih aktivnosti). Analizom glavnih komponenti izdvojeno je šest latentnih dimenzija aktivnosti u slobodno vreme: 1) kulturna participacija u užem smislu, 2) filmovi i zabava, 3) narodnjaci i porodica, 4) aktivnosti na otvorenom, 5) sport i 6) e-knjige i e-novine. Na nivou celog uzorka subjektivni doživljaj sreće je bio visok, prosečna ocena 5.03, na 7-stepenoj Likertovoj skali. Rezultati linearne regresije izdvojili su najbolje prediktore subjektivnog doživljaja sreće. Srećniji su ljudi koji pozitivnije ocenjuju svoje zdravstveno stanje, imaju viši finansijski status, ali i oni koji su više obrazovani. Pozitivnijem doživljaju sreće takođe pozitivno doprinose tri obrasca omiljenih aktivnosti u slobodno vreme: narodnjaci i porodica, aktivnosti na otvorenom i kulturna participacija. Rezultati su diskutovani u svetlu kompleksnosti ispitivanih fenomena, a posebno su istaknute mogućnosti za naredna istraživanja, kao i praktične implikacije za donosioce odluka o u oblasti kulturne politike. ; Research on the contribution of leisure activities in general and specifically cultural participation to personal wellbeing represents a relatively new and promising line of research. Results, however, are mixed - partly due to various definitions and measures of key variables, as well as their complexity and many confounding variables. This research was conducted on a sample representative for the general population of Serbia (N=1521). As potential predictors of wellbeing, we investigated a number of socio-demographic variables (gender, age, education level, employment status, financial status), subjective health status, and a list of leisure activities selected based on past research from leisure and cultural participation paradigms. A principal component analysis revealed six latent dimensions of leisure activities that were labeled as: 1) cultural participation (in a strict sense), 2) movies & entertainment, 3) folk & family, 4) outdoor activities, 5) sport, 6) e-books & e-news. A stepwise linear regression showed that subjective happiness was best predicted by a higher subjective health status, higher financial status, and higher education level, while from the domain of leisure activities, significant positive predictors were 'folk & family', 'outdoor activities', and 'cultural participation' components. Results are discussed in light of the complexity of examined phenomena, as well as practical implications for policy decision making.
Postojeća literatura posebnu pažnju pridaje istraživanju motiva i poduzetničke namjere potencijalnih poduzetnika, a posebice istraživanje namjere studenata da započnu biznis nakon završetka studija. Svrha ovog rada je istraživanje utjecaja petnaest motiva i prethodno poduzetničko iskustvo obitelji studenta na namjeru da pokrene biznis. S obzirom na važnost poduzetništva na razvoj države, pogled iz post-konfliktne, tranzicijske zemlje kao što je Bosna i Hercegovina, pruža korisne povratne informacije za stvaratelje politike i produbljuje naše shvaćanje motiva i namjere za pokretanje biznisa. Naše istraživanje podržava postojeće spoznaje u literaturi da odrastanje u obitelji u kojoj su roditelji poduzetnici predstavlja važan prediktor namjere za pokretanje biznisa. Ova životna iskustva iz ranih obiteljskih dana igraju važnu ulogu u oblikovanju vjerovanja, stavova, osobnosti i namjera pojedinaca. Pored toga, naša istraživanja sugeriraju da sljedeći motivi imaju statistički značajan utjecaj na namjeru za pokretanje biznisa: dva motiva koja opisuju neovisnost (prilika da se bude vlastiti gazda i dokazivanje da on/ona to može učiniti), sklonost prihvaćanju rizika, prilika za boljom organizacijom vremena i osiguranje odgovarajuće brige za buduće naraštaje. Neodgovarajući radni uvjeti u privatnim kompanijama kombinirani s visokom stopom nezaposlenosti čine identificirane motive značajnim prediktorima namjere za pokretanje biznisa. Njihova namjera da započnu biznis primarno potječe iz uočene prilike, ali briga o budućim naraštajima i želja za neovisnošću mogu doprinijeti objašnjenju namjere za započinjanje biznisa. Bosna i Hercegovina spada u kolektivistička društva što može objasniti razlog zbog kojega statistički značajan utjecaj ima i mogućnost da se biznis prenese na buduće naraštaje. ; The existing literature pays particular attention to the investigation of motives and start-up intentions of potential entrepreneurs, especially investigating students' intention to start a firm after the completion of studies. The purpose of this paper is to investigate the influence of fifteen motives and entrepreneurship experience of student's family on the intention to start a business. Given the importance of entrepreneurship for the growth of developing countries, this insight from a post-conflict, transitional country such as Bosnia and Herzegovina will provide valuable feedback for policymakers and will deepen our understanding of motives and intention to start a business. Our research supports existing findings that growing up in a family where parents are entrepreneurs represents an important predictor of intention to start a business. These family-related early life experiences play a major role in molding an individual's beliefs, attitudes, personality, and intentions. In addition, our findings suggest that the following motives have statistically significant effects on the intention to start a business: two independence motives (opportunity to be your own boss and proving that you can do it), propensity for risk acceptance, opportunity for better organization of work and private time, and ensuring appropriate care for future generations. In the context of Bosnia- Herzegovina, a possible explanation of our results might be that less attractive working conditions in the private companies combined with high unemployment rates influence the motives of potential entrepreneurs. Their intention to start a business comes from a perceived opportunity, but taking care of future generations and being independent can contribute to the explanation of the intention to start a business. Bosnia-Herzegovina is considered a collectivistic society, which explains why one of the statistically significant motives is an opportunity to pass a business to future generations.
The aim of this paper is to demonstrate that cross-border platform work raises specific issues with regard to undeclared work understood as income which is totally or partially declared in a country by the cross-border platform worker for the purpose and/or with the result of evading the law of another country. The complexity of EU regulations applying to cross-border situations and the lack of efficient information-sharing processes between countries enhance the risks of this form of undeclared work by platform workers both from the perspectives of social security law and of labour law. The question whether rules determining the social security legislation applicable under Regulation (EC) No 883/2004 are in line with rules on free movement of services is also discussed. ; Većina dostupnih podataka upućuje na to da je neprijavljeni rad uglavnom prisutan u području građevinarstva, obnove i popravaka, čišćenja, čuvanja djece i brige za starije i nemoćne. Mnogi od tih sektora prevladavaju u platformskoj ekonomiji i odnose se na usluge koje platformski radnici pružaju lokalno ili na mjestu korisnika usluge. Cilj je ovog rada istražiti specifična pitanja koja se javljaju u vezi s prekograničnim platformskim radom glede neprijavljenog rada shvaćenog kao prihod koji je u cijelosti ili djelomično prijavljen u jednoj zemlji s ciljem, odnosno s rezultatom, izbjegavanja primjene pravila druge zemlje. Složenost pravila EU-a koja se primjenjuju na prekogranične situacije i nedostatak učinkovite razmjene informacija među zemljama članicama povećava rizike s obzirom na ovaj oblik neprijavljenog rada platformskih radnika i iz perspektive socijalnog prava i radnog prava. Glede socijalnog prava, glavni je izazov identificirati mjerodavno pravo socijalne sigurnosti i pravna pravila koja se primjenjuju u slučaju prekograničnog platformskog rada. Premda Uredba (EC) 883/2004 sadržava jasne odredbe o rješavanju sukoba prava, njihova je praktična primjena ponekad vrlo problematična. To objašnjava i rizike neprijavljenog rada: sudionici mogu biti skloni, iako mogu to i nenamjerno činiti, izbjegavanju primjene prava države u kojoj bi prihodi trebali biti prijavljeni. Problemi mogu posebno nastati, iako ne i samo tada, u situaciji kada je platformski radnik zaposlen ili pak obavlja posao u okviru samostalne djelatnosti (samozapošljavanja) istodobno u dvije zemlje članice. S obzirom na radno pravo, rizik neprijavljenog rada posebno se javlja u slučajevima moguće reklasifikacije prekograničnog platformskog rada u radni odnos koji osoba inače obavlja kao samozaposlena. Ako bi ugovor o uslugama retroaktivno bio ocijenjen od strane domaćeg suda kao odnos zasnovan na ugovoru o radu na koji treba primijeniti domaće pravo, platformski radnik koji je registriran kao samozaposlena osoba mogao bi se naći u situaciji neprijavljenog rada. U radu se raspravlja i o pitanju jesu li odredbe kojima se određuje mjerodavno pravo socijalne sigurnosti prema Uredbi (EC) 883/2004 u skladu s pravilima o slobodnom kretanju usluga. Naime, čl. 56. UFEU-a zahtijeva ukidanje svih zapreka slobodnom pružanju usluga te se s obzirom na to upozorava na dva moguća problema. Prvo, države mogu donijeti stroge mjere u borbi protiv neprijavljenog rada, primjerice propisati određene kazne, te je stoga potrebno procijeniti njihovu usklađenost s pravilima o slobodi kretanja usluga. Drugo, pogreške glede određenja mjerodavnog pravnog sustava socijalne sigurnosti mogu dovesti do neprijavljenog rada te posljedično do financijskih i drugih kazni iako platformski radnik možda nije bio odgovoran za te pogreške. Posljednje je analizirano pitanje jesu li pravna pravila EU-a prema kojima može doći do čestih promjena u pripadnosti određenom sustavu socijalne sigurnosti samozaposlenih osoba koje obavljaju platformski rad previše kompleksna, čime potencijalno potiču neprijavljeni rad.
Rad se dijeli na dva osnovna dijela. U prvom dijelu analizira se šest osnovnih označitelja s pomoću kojih se oblikuje postojeći značenjski okvir identifikacije Velebitske primorske padine u javnom znanju i imaginaciji suvremena hrvatskog društva. To su: nadmoć prirodnih sila; dubinsko siromaštvo; ekstremni ergonomijski (radni) tlak; tehnička konzervativnost mjesnog društva; slaba socijalna gustoća; rasutost razvojnog subjekta područja. Kada se ta obilježja promatraju međusobno svezano, dobiva se semiotični "portret" područja ne samo bez valjane razvojne budućnosti nego i područja za razvoj funkcionalno nesposobna. Stoga se u drugom dijelu rada aktualizira pitanje o uporištima revitalizacije područja. Koristi se pojam: revitalizacija, jer se njome teži naznačiti kako je mjesno društvo, odgovarajućim praksama revitalizacije potrebno tek pripremiti za aktivni/autonomni razvitak. Na tom se tragu analizira šest osnovnih uporišta (moguće) revitalizacije. To su: promjena javne predodžbe o subjektu mjesnog razvitka; nova kulturna strategija u odnosu na područje; definicija nove funkcionalne vrijednosti područja na nacionalnoj razini; (re)valorizacija prometne cjelovitosti područja; oblikovanje gospodarske strukture relativno neovisne o prirodnoj osnovi područja; izgradnja mreže razvojnih institucija. Svako spomenuto uporište počiva na svojevrsnim "snopovima" posebnih praksa koje ga sadržajno diferenciraju. No bitno je, pri tomu, podsjetiti kako se skiciranim revitalizacijskim pristupom sugerira međusobna povezanost socio/kulturnih promjena, promjena u gospodarskoj politici i politici. infrastrukture te u izgrađivanju specifične mreže razvojnih ustanova. Ili, drugačije rečeno, po srijedi je područje gdje se klasičnim "sektorskim" pristupom mjesnom razvitku ne će postići očekivani rezultati. ; The paper is divided into two basic parts. In the first part the six basic identifiers are analysed with the help of which the existing meaningful framework is formed of the identification of Velebit littoral hillside in the public consciousness and imagination of contemporary Croatian society. They are: the supremacy of natural forces; deep poverty; extreme ergonomic (working) pressure; the technical conservatism of the local society; poor social density; the diffusion of the developmental subject of the region. When these features are observed mutually bound a semiotic 'portrait' of a region is obtained not only without a valid developmental future but also of a region functionally incapable of development. Therefore in the second part of the paper the question about the mainstays of the revitalisation of the region is actualised. The term used is: revitalisation, because with it, it wishes to point out, with the corresponding practices of revitalisation, how necessary it is to prepare the local society for active/autonomous development. In this search six basic (possible) mainstays of revitalisation are analysed. They are: a change in the public's notion of the subject of local development; a new cultural strategy in relation to the area; a definition of the new functional value of the area on a national level; the (re)valorisation of the transport integrity of the area; the formation of an economic structure relatively independent from the natural base of the area; the construction of a network of developmental institutions. Each mentioned mainstay rests on kinds of bundles of special practices which differentiate it substantively. However, it is important, therein, to recall how with an outlined approach of revitalisation the interpersonal connectivity of socio/ cultural changes is suggested, changes in the economic policy and the policy of the infrastructure, and in the constructing of the specific network of the developmental institutions. Or, to put it a different way, it concerns an area where with a classic 'sectoral' approach to local development the expected results will not be achieved.
Public administration reform and its professionalization represent one of the pre-conditions for the European Union accession. In order to provide efficient implementation and enforcement of EU policy, modern administrative structures need to be established. One of the main elements of the professionalization of administration is the improvement of the civil servants status. Professional, depolitized and efficient administration requires setting up the civil servants status in a new manner and enactment of new regulation in order to adopt and implement common European principles. This paper is focused to police officers status as a special category of civil servants who perform vital functions of public interest. Due to specific nature of police functions and its character, status of police officers is regulated in a specific manner which differs from the regulation on civil servants legal status in other state administration bodies in Serbia. Professionalization of police is an issue of high priority, regarding the importance of functions they perform like the human rights prevention and maintaining the peace in society. Therefore, police officers have to be highly qualified, trained, motivated and politically neutral in order to execute tasks efficiently. Analyzing the civil servants status in other state administration bodies in Serbia, we can identify some elements of their legal position, the institutes and modern human resource management principles which can be introduced in the police system and applied to the police officers status. The aim of the paper is to analyze and present the elements of the legal position of police officers and to point out to the similarities and differences between their status and other civil servants status. Furthermore, the paper is focused to modern European principles and human resource management practice in civil service. According to European standards, some principles and institutes have been adopted by domestic regulation such as introducing of an open and competitive selection and recruitment of candidates based on merit and transparent criteria, evaluation of performance based on determined performance criteria, promotion based on merit, established mechanisms of motivation and renumeration, permanent professional training, development of individual responsibilities, prevention of corruption, impartial performance. Although some of these institutes have been introduced by the regulation, mechanisms for the effective implementation need to be established. Therefore, one of the important tasks shall be capacity building of the Ministry of internal affairs, its reorganization, personal development and education of employees, introducing new institutes and working methods. Since civil service has to operate as an integrated system and since an efficient cooperation and coordination between the state administration bodies has to be established, capacity building of the Human Resource Management Unit in the Ministry of Internal Affairs is required as well as the coordination with central unit - Human Resource Management Office of the Government of Serbia and human resource management units in other ministries, in order to introduce common human resource management principles and develop modern and professional police. ; Imajući u vidu specifičnu prirodu i karakter policijskih poslova, na pravni položaj policijskih službenika se primenjuje poseban pravni režim, koji se razlikuje od opšteg režima regulisanja statusa državnih službenika u drugim organima državne uprave. Specifični elementi statusa policijskih službenika su njihova prava i obaveze, odgovornost za obavljanje poslova, principi rada koji su definisani u skladu sa prirodom poslova, sistem zvanja, uslovi za prijem u radni odnos, sistem ocenjivanja i napredovanja, stručno usavršavanje, kao i sistem plata i naknada za rad. Navedene elemente razmatraćemo sa aspekta pozitivnopravnih rešenja i prakse, kao i usvojenih evropskih standarda i principa u cilju ukazivanja na savremene tendencije razvoja i profesionalizacije policije.
IN CROATIAN: U posljednjih deset godina tržište rada u Hrvatskoj obilježeno je dugotrajnom krizom i sporim ekonomskim oporavkom te broj zaposlenih do 2019. godine još nije dosegao predkriznu razinu. S druge strane, projekcije za Hrvatsku pokazuju da će do 2030. godine ukupan broj zaposlenih potrebnih gospodarstvu ostati relativno sličan. Međutim, između 2018. i 2030. godine prema baznom scenariju Eurostata radni kontingent u RH smanjit će se za 12, 3 %, čak i uz projiciranu značajnu imigraciju. Demografska kretanja i intenziviranje starenja stanovništva te recentni trendovi iseljavanja pred Hrvatsku stavljaju ozbiljan izazov zadovoljavanja budućih potreba za radnom snagom. Da bi se do 2030. godine samo održao trenutan broj zaposlenih, bit će potrebno značajno povećanje stope aktivnosti stanovništva (20 – 64 godine) sa sadašnjih 65, 2 na 74, 4 %. Pri tome će posebno povećanje biti potrebno u starijem i mlađem radnom kontingentu, gdje je hrvatsko zaostajanje za EU-om najizraženije. Za ostvarenje takvog povećanja stope zaposlenosti bit će nužna snažna potpora javnih politika. Primjerice, za povećanje stope zaposlenosti starijih bit će neminovne intervencije koje će doprinijeti da stariji radnici (i njihovi poslodavci) žele, mogu i vide isplativim zadržavanje u svijetu rada sve do 65. godine, a što sigurno uključuje i investicije u cjeloživotno obrazovanje i uvjete rada te implementaciju antidiskriminacijskih politika.Projekcije pokazuju da će se i sektorska struktura radne snage nastaviti mijenjati. Trend pada broja zaposlenih u poljoprivredi i industriji će se nastaviti, doći će do određenoga smanjivanja uloge ugostiteljstva i turizma, dok će se rast zaposlenosti u zdravstvu i obrazovanju ubrzati, a značajniji porast se očekuje i u stručnim i znanstvenim uslugama te zelenim poslovima. Nažalost, obrazovni sustav ne prati navedene trendove te buduće potrebe ne odgovaraju trenutnoj strukturi kvalifikacija s obzirom na područje visokoga obrazovanja. Izraziti problemi mogu se javiti u zadovoljavanju potreba u području obrazovanja, a u slučaju izraženih migracija i zdravstva. S druge strane, studiji poslovanja i administracije koje pohađa najveći broj studenata te, u nešto manjoj mjeri, studiji iz tehničkoga područja vezani su uz zanimanja u kojima se predviđa smanjivanje broja radnih mjesta u Hrvatskoj. --- IN ENGLISH: In the last ten years, the labor market in Croatia has been marked by a long-lasting crisis and a slow economic recovery, as the number of employees by 2019 has not yet reached pre-crisis levels. CEDEFOP projections for Croatia show that by 2030, the total number of employees needed by the economy will remain relatively similar. However, between 2018 and 2030, according to the Eurostat baseline scenario, the working age population in the Republic of Croatia will decrease by 12.3%, even with projected significant immigration. Demographic trends and the intensification of the population aging, as well as recent trends in emigration, pose a serious challenge to Croatia in meeting future labor needs. In order to maintain the current number of employees by 2030, it will be necessary to significantly increase the activity rate of the population (20-64 years) from the current 65.2 to 74.4%. Increase ought to be strongest among the older and younger cohorts, where Croatia's lag behind the EU is most pronounced. Strong public policy support will be required to achieve such an increase in the employment rate. For example, in order to increase the employment rate of older people, older workers (and their employers) must have preferences, abilities and financial incentives to remain in the world of work until the age of 65. This certainly includes investments in lifelong learning and working conditions, as well as the implementation of anti-discrimination policies. The CEDEFOP projections show that the sectoral structure of the workforce in Croatia will continue to change. The downward trend in the number of employees in agriculture and industry will continue, there will be a certain reduction in the role of hospitality and tourism, while employment growth in health and education will accelerate, and a significant increase is expected in professional and scientific services and green jobs. Unfortunately, the education system does not follow these trends and future needs do not correspond to the current structure of qualifications with regard to the field of higher education. Significant problems can arise in meeting the workforce needs in the education sector, and in case of sustained emigration severe labor shortages can emerge in health sector as well. On the other hand, the studies of business and administration attended by the largest number of students and, to a lesser extent, studies in the technical field are related to occupations in which the number of jobs in Croatia is expected to decrease.
The article deals with legal position of individuals who work in various nonstandard forms of employment in Slovenia. The author analyses labour law protection and social position of workers, carrying out the work in forms of temporary work (fixed-term employment, temporary and occasional work of students and retired people), in employment relationships with more than two parties (temporary agency work), and also the position of false self-employed and economically dependent persons. It is evident that these forms of work are not precarious on their own, since Slovenian legislation provides the workers with rather proper protection during the period, in which they work, and moreover, these workers are also entitled to rights from social insurance schemes (in narrower of broader scope). The situation is different in cases of abuse of these forms of work and in cases of false self-employed persons and other disguised employees, when workers are only entitled to a limited scope of rights in spite of working in relationships with elements of a standard employment relationship. In order to prevent these cases, not only additional legislation solutions and labour market measures are needed, but labour inspection will also have to be increased and furthermore, the awareness of employers and the society regarding long-term impacts of use of such non-standard forms of work will have to be raised. ; Članak se bavi pravnim položajem osoba koje obavljaju rad u različitim nestandardnim oblicima rada u Sloveniji. Autorica analizira radnopravnu zaštitu i socijalnopravni položaj radnika koji rade u nekom od oblika privremenog rada (radni odnos na određeno vrijeme, privremeni i povremeni rad studenata i umirovljenika), s nepunim radnim vremenom (ugovor o radu s nepunim radnim vremenom), u radnim odnosima u kojima se javljaju više od dvije stranke (privremeni agencijski rad), kao i položaj prividno samozaposlenih osoba i ekonomski ovisnih osoba. Očito je da ovi oblici rada nisu prekarni sami po sebi jer slovensko zakonodavstvo jamči radnicima zaštitu tijekom razdoblja u kojem rade te ovi radnici imaju prava (u užem ili širem opsegu) iz sustava socijalnog osiguranja. Situacija je drukčija kod zloupotrebe ovih oblika rada i prividno samozaposlenih osoba ili drugih prikrivenih posloprimaca, kada radnici uživaju samo ograničeni opseg prava, iako rad obavljaju u odnosima koji imaju elemente standardnoga radnog odnosa. Kako bi se spriječili takvi slučajevi, potrebna su ne samo dodatna zakonska rješenja i mjere tržišta rada, već i jačanje inspekcije rada te svjesnosti poslodavaca i društva o dugoročnim učincima korištenja takvih nestandardnih oblika rada. ; Dieser Beitrag setzt sich mit der rechtlichen Position von Personen, welche in unterschiedlichen Nichtstandardarbeitsverhältnissen in Slowenien stehen, ein. Der arbeitsrechtliche Schutz und die rechtliche Position der Arbeiter in unterschiedlichen temporären Arbeitsformen (befristetes Arbeitsverhältnis, befristete Beschäftigung von Studenten und Rentnern) sowie auch in den Arbeitsverhältnissen, welche mehr als zwei Parteien betreffen (befristete Leiharbeit), werden in diesem Beitrag analysiert. Ebenfalls bespricht der Beitrag die Position der scheinselbstständigen und wirtschaftlich abhängigen Personen. Es ist offensichtlich, dass diese Arbeitsformen per se nicht prekär sind, weil die slowenische Gesetzgebung den Arbeitern während solcher Arbeitsverhältnissen einen angemessenen Schutz bietet. Gleichzeitig haben sie Recht auf Sozialversicherung (in unterschiedlichem Umfang). Die Situation ist anders, wenn es sich um Misshandlungen dieser Arbeitsformen, Scheinselbstständigkeit, und um verschleierte Arbeitsverhältnisse handelt, bei welchen die Rechte der Arbeiter eingeschränkt sind, ungeachtet der Tatsache, dass ihre Arbeitsverhältnisse die Elemente der Standardarbeitsverhältnisse aufzeigen. Um solche Fälle vorzubeugen, ist es notwendig, nicht nur zusätzliche Gesetzesbeschlüsse und Maßnahmen bezüglich des Arbeitsmarktes zu verabschieden, sondern auch den Einfluss der Arbeitsinspektion zu erhöhen. Nicht weniger wichtig ist es, das Bewusstsein der Arbeitgeber und der Gesellschaft für die Langzeitwirkung solcher Nichtstandardarbeitsverhältnisse zu steigern. ; Il contributo tratta della posizione legale dei singoli che prestano attività lavorativa sotto varie forme di impiego atipiche in Slovenia. L'autrice analizza la protezione giuslavoristica e la posizione sociale dei lavoratori, mettendo in rilievo il lavoro nelle forme del lavoro temporaneo (impiego a tempo determinato, lavoro temporaneo ed occasionale degli studenti e dei pensionati), dei rapporti di lavoro con più di due parti (lavoro interinale temporaneo), come pure la posizione dei falsi lavoratori autonomi e delle persone economicamente dipendenti. E' evidente che queste non sono forme di lavoro precario di per sé in quanto il legislatore sloveno tutela i lavoratori con standard di protezione piuttosto appropriati durante il periodo in cui lavorano e, per dipiù, questi lavoratori vantano i diritti previsti dalle strutture della previdenza sociale. La situazione è differente nel caso di abuso di queste forme di lavoro e in caso di falsi lavoratori autonomi e di altri impiegati camuffati, quando i lavoratori vantano diritti limitati benché svolgano mansioni che hanno elementi di lavoro tipico. Al fine di evitare tali situazioni, sono necessarie non soltanto ulteriori soluzioni giuridiche e misure di tutela del mercato del lavoro, ma occorre anche un rafforzamento dell'ispezione del lavoro ed uno sviluppo della consapevolezza dei datori di lavoro e della società circa gli effetti a lungo termine dell'utilizzo di tali forme di lavoro atipico.
Risk management in the process of nursing clinical practice is a systematic process that requires expertise and skills in risk prevention. Patient safety at the hospital is the primary goal of every individual providing health care service, and at the same time of the organizations. Accordingly, it is necessary to develop strategies that minimize the risks in the hospital and successfully address adverse events in practice. The main hypothesis was that risk management in the healthcare process has a positive impact on the quality and safety of healthcare service. The following goals were set: 1) to identify the most common risks reported in the healthcare process; 2) to examine the ways and models of risk prevention in the healthcare process in hospitals; and 3) to examine the practice and attitude of nurses in the process of managing risks and adverse events. The survey was conducted among 115 nurses/medical technicians employed at the public health institutions-hospitals in the Federation of Bosnia and Herzegovina. The survey used the original questionnaire prepared by the authors in the electronic Google forms, which was available to the respondents via personal e-mail address, and they responded completely independently without the infl uence of another person. Comparison of risk events in practice showed a statistically signifi cant decrease with advancing age of the respondents (rho=-0.274; p=0.003), longer work experience of the respondents (rho=-0.334; p=0.0001), higher education of the respondents (rho=-0.198; p=0.034), conducting patient categorization (rho=-0.289; p=0.002), and policies and procedures adopted (rho=-0.408; p=0.0001). A statistically signifi cant effect on reducing the number of adverse events per patient was shown for the frequency of examination of patient skin and mucous membranes during hospital stay (rho=-0.200; p=0.032), use of scales to assess the risk of falls (rho=-0.422; p=0.0001), use of risk assessment scales for pressure ulcers (rho=-0.375; p=0.0001), frequency of intravenous cannula replacement (rho=-0.204; p=0.029), frequency of patient bathing (rho=-0.355; p= 0. 0001) and the method of performing nutritional evaluation of artifi cially fed patients (rho=-0.327; p=0.0001). In conclusion, patient safety in the hospital should be considered a paramount issue, and nurses who spend most time with patients are expected to provide conditions for secure hospital stay, conditions for safe and quality service in the health care process, and implementation of standardized procedures based on scientifi c and practical evidence. Continuous reporting of quality indicators in the health care process contributes to strengthening of the organizational culture, prevention of risks and adverse events, and planning of personnel and equipment necessary for the quality of the health care process. ; Upravljanje rizicima u procesu sestrinske kliničke prakse je sistematičan proces koji zahtijeva stručnost i vještine u prevenciji nastanka rizika. Sigurnost bolesnika u bolnici je primarni cilj svakog pojedinca koji pruža zdravstvenu uslugu, a istodobno i same organizacije. U skladu s time neophodno je razviti strategije kojima će rizici u bolnici biti svedeni na minimum i kojima će se uspješno riješiti neželjeni događaji u praksi. Glavna hipoteza rada bila je da upravljanje rizicima u procesu zdravstvene njege ima pozitivan utjecaj na kvalitetu i sigurnost zdravstvenih usluga. Ciljevi rada bili su: 1. Utvrditi najčešće rizike koji se prijavljuju u procesu zdravstvene njege; 2. Ispitati načine i modele prevencije rizika u procesu zdravstvene njege u bolnicama; 3. Ispitati praksu i stav medicinskih sestara u procesu upravljanja rizicima i neželjenim događajima. Istraživanje je provedeno među 115 medicinskih sestara-tehničara zaposlenih u javnim zdravstvenim ustanovama, bolnicama u FBiH. U istraživanju je primijenjen originalni autorski anketni upitnik pripremljen u elektroničkom programu Google forms koji je ispitanicima bio dostupan putem osobne adrese e-pošte, a na njega su odgovarali potpuno samostalno bez utjecaja druge osobe. Usporedba rizičnih događaja u praksi pokazuje statistički značajno smanjenje u odnosu na stariju dob ispitanika (rho=-0,274; p=0,003), duži radni staž ispitanika (rho=-0,334; p=0,0001), višu stručnu spremu ispitanika (rho=-0,198; p=0,034), provođenje kategorizacije bolesnika (ro=-0,289; p=0,002), usvojene politike i postupke (rho=-0,408; p=0,0001). Na smanjenje broja neželjenih događaja za bolesnika statistički značajan utjecaj pokazali su: učestalost pregleda kože i sluznica bolesnika za vrijeme hospitalizacije (rho=-0,200; p=0,032), uporaba ljestvica za procjenu rizika od pada (rho=-0,422; p=0,0001), uporaba ljestvica za procjenu rizika za nastanak dekubitusa (rho=-0,375; p=0,0001), učestalost promjene intravenske kanile (ro=-0,204; p=0,029), učestalost kupanja bolesnika (rho=-0,355; p=0,0001) i način nutritivne procjene bolesnika koji se hrane umjetnim putem (rho=-0,327; p=0,0001). U zaključku, sigurnost bolesnika u bolnici treba biti na prvom mjestu, a od medicinskih sestara koje najviše vremena provode uz bolesnike očekuje se osiguranje uvjeta za siguran smještaj u bolničkom prostoru, uvjeta za sigurnu i kvalitetnu uslugu u procesu zdravstvene njege te primjenu standardiziranih postupaka osnovanih na znanstvenim dokazima i dokazima iz prakse. Kontinuirano izvještavanje o indikatorima kvalitete u procesu zdravstvene njege doprinosi jačanju organizacijske kulture, prevenciji rizika i neželjenih događaja te planiranju kadrova i opreme neophodne za kvalitetu procesa zdravstvene njege.
RIJEČ UREDNIŠTVAIzgleda da se povijest, kao i moda, periodički ponavlja. Svako toliko pojave se ¨pametnjakovići¨, kako bi narod rekao s "morskim idejama", naravno upitnim i bez razumnih argumenata. Naime, o naslovljenom problemu, aktualiziranome u Glasu Slavonije (14. 2. 2019.), u Šumarskome listu br. 11-12 /2006. u rubrici Izazovi i suprotstavljanja, pisao je prof. dr. sc. Joso Vukelić, komentirajući tada neslužbene inicijative glede odnosnog studija, suprotstavljajući im se argumentiranim činjenicama. Njegovome tekstu nemamo gotovo ništa pridodati, osim da je ovih dana to službena inicijativa jedne lokalne zajednice i da uspješnost ili neuspješnost bolonjskoga procesa sada možemo konkretizirati, s obzirom na vremenski odmak. Sve ostalo bilo bi ponavljanje što ne želimo, ali ćemo samo kratko natuknuti neka pitanja i ukazali na argumente, kako bi Vas ponukali da potražite i pročitate i danas aktualni tekst prof. Vukelića. Ponajprije autor ukazuje na stihijsku pojavu otvaranja sličnih studija s istovrsnim programima izvan postojećih sveučilišta i prijašnjih visokih škola u Republici Hrvatskoj, koja usput rečeno traje i danas, a rezultatima nisu opravdale njihovo ustrojavanje, koje je bilo isključivo političke prirode. Kao krucijalno pitanje postavio je potrebu i opravdanost studija šumarstva uz postojeći na Šumarskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, navodeći taksativno činjenice:– nema zaključnih spoznaja o uspješnosti primjene bolonjskoga procesa (nema ga ni danas – samo djelomično je ostvario očekivanja);– bolonjski proces ne prate na odgovarajući način ostale promjene u zakonodavno-organizacijskoj sferi u hrvatskome šumarstvu;– preko 200 inženjera (magistara) šumarstva je prijavljeno na Zavodu za zapošljavanje (i danas ima oko 100 nezaposlenih);– sve manji je interes za studij klasičnog šumarstva; – resorno ministarstvo sve manje financira terensku nastavu i režijske troškove postojećeg fakulteta;– postoji novo-izgrađeni suvremen i dostatan radni prostor, kojega treba i suvremeno opremiti; – postoji pet međunarodno priznatih nastavnih poligona, međunarodna razmjena studenata i vrsni mladi nastavnici te 108 (danas 120) godišnja visokoškolska tradicija šumarske nastave u Hrvatskoj - četvrta na Sveučilištu u Zagrebu;– broj diplomiranih studenata je dostatan, da ne kažemo i prevelik za potrebe struke.U nastavku autor se osvrće na potrebe županijskih vlasti, koje su fokusirane na svoj razvoj, a koje se u ovome slučaju krivo usmjeruju na rješavanje lokanih problema. Također navodi i konkretne primjere obrazovanja, potpuno nesvrsishodne te skreće pozornost na stručnost kadrova bez pedagoške naobrazbe i iskustva. Umjesto nepotrebnih proširenja sveučilišne nastave šumarstva, predlaže da se posvetimo permanentnom obrazovanju, koje je danas nužnost, a kod nas se provodi tri puta manje nego u EU. Svakako treba težiti ka izvrsnosti, usmjeravajući prema tome cilju stručnjake specijaliste i financijska sredstva. Nažalost, očito ništa nismo naučili i nismo spremni analizirati negativnosti kao npr. iz srednjoškolskoga šumarskog obrazovanja, utemeljenog upravo na argumentima lokalne a ne nacionalne razine. Programi bi uz specifičnosti trebali biti gotovo jednaki za svih desetak šumarskih škola u Hrvatskoj, a da li možemo među njima usporediti kvalitetu nastave (da li je ona uopće moguća s obzirom na kadrove i opremu) i potrebe struke? Gdje je tu izvrsnost, kojoj i na toj razini treba težiti? Svakako, o ovoj inicijativi potrebna je argumentirana rasprava na nacionalnoj razini (tko će to provesti kada nažalost resorni ministar ignorira šumarsku struku), bez političkih pritisaka, površnosti i bez privatnih interesa, pa i želja za "tezgarenjem", kojih nesporno ima. Uredništvo ; EDITORIALIt seems that history, just like fashion, repeats itself periodically. Every so often there are some "wise guys" with, as folks would say, "outlandish ideas" which are, without exception, highly questionable and almost always groundless. After the idea of establishing a new study of forestry was outlined in the journal of Glas Slavonije (Voice of Slavonia) (14 February 2019), Professor Joso Vukelić, PhD, wrote an article for the column Challenges and Confrontations (Forestry Journal 11-12/2006), in which he opposed the then unofficial idea by providing well argued facts. There is almost nothing to add to Professor Vukelić's text, except that these days the said idea has become an official initiative of a local community and that the success or failure of the Bologna Process can now be viewed objectively given the time passed. Everything else would only be tiresome repetition, which we do not want, but what we would like here is to just hint at some issues and point to arguments in order to encourage you to look for and read the text by professor Vukelić, which is still highly topical.For a start, the author focuses on the chaotic process of establishing similar studies with identical programmes outside the existing universities and former schools of higher education in the Republic of Croatia, a process which is still going on. The results achieved by the newly opened studies have not justified their establishment, so it is clear that their foundation was of an exclusively political nature. The most important issue that the author questions is the need and adequacy of launching a study of forestry in addition to the existing one at the Faculty of Forestry of the University in Zagreb. He lists the following facts:– there are no conclusive insights on the success of the application of the Bologna Process (nor are there any today, either - it has met the expectations only partially);– the Bologna Process is not adequately accompanied by other changes in the legislative-organisational sphere in the Croatian forestry;– there are over 200 engineers (masters) of forestry registered at the Croatian Employment Service (currently with about 100 unemployed forestry engineers);– interest in the study of classical forestry is declining;– the competent ministry allocates less and less money to field training and overhead expenses at the existing faculty;– there is a newly-built, modern and adequate facility which needs to be furnished with up-to-date equipment;– there are five internationally recognized teaching polygons, international student exchange and highly educated young teachers, as well as 108 years (at the time of writing the article and 120 years now) of tradition of higher forestry education in Croatia - the fourth study to be launched at the University of Zagreb;– there are enough graduate students, and maybe even too many for the needs of the profession.The author continues by discussing the need of county governments to stimulate development, which in this case is mistakenly directed at solving local problems. He cites some concrete examples of education which has not fulfilled its purpose and expresses concern about the teaching staff with little pedagogical training and experience. Instead of expanding the university education of forestry, he proposes to focus on permanent education, which is a necessity today but its implementation is three times lower than in the EU. The crucial goal to aspire towards should be excellence; accordingly, both expert specialists and financial means should be geared towards reaching this goal. Regrettably, we have not learned anything and we are not prepared to analyze the negative sides of, for example, forestry education at the secondary school level, based precisely on the needs at the local communities rather than at the national level. Allowing for some specific aspects, the curricula should be almost uniform in all of some ten forestry schools in Croatia. Can we compare the quality of teaching in these schools (is quality at all possible considering the staff and the equipment) and the needs of the profession? Where is educational excellence which should be aspired to at this level as well? Definitely, the initiative to establish another study of forestry should be discussed at the national level (but who is going to conduct the discussion when the current competent minister ignores the forestry profession)? There should be no political pressures and superficiality, and all debates should be free of private interests, including a hidden wish to "make some money on the side". Editorial Board
