Suchergebnisse

U radu se analizira veza između dohodovnih nejednakosti i redistributivnih preferencija. Glavni su ciljevi rada: utvrditi u kojoj su mjeri stvarne dohodovne nejednakosti povezane s redistributivnim preferencijama, koji su korelati redistributivnih preferencija na makrorazini te koje mehanizme redistribucije preferiraju građani u zemljama EU-a. Kao izvori podataka o redistributivnim preferencijama korišteni su agregirani podaci iz dvaju specijalnih istraživanja Eurobarometra (2010. i 2018.), dok su makrostatistički pokazatelji uzeti iz Eurostatove baze podataka. U radu su korištene bivarijatne korelacijske analize, linearna regresija i klaster analiza. Opći je nalaz da su visoke redistributivne preferencije prisutne u gotovo svim zemljama EU-a. Izgleda da rast dohodovnih nejednakosti nije ključni čimbenik visoke razine redistributivnih preferencija, već je to percepcija dohodovnih nejednakosti i osjetljivost građana na ekonomske nejednakosti. Građani u zemljama EU-a često pogrešno percipiraju razinu nejednakosti u društvu i svoje mjesto na dohodovnoj ljestvici. Ispitanici iz postsocijalističkih zemalja imaju veću »averziju« prema dohodovnim nejednakostima i žele veću ulogu države u redistribuciji i društvenom životu. Stanovnici EU-a podržavaju sve ključne mehanizme dohodovne redistribucije (porezi, obrazovanje, socijalna zaštita i minimalna plaća), ali najveću potporu daju poreznom sustavu i progresivnom oporezivanju bogatijih, dok je najviše dilema vezano za potpuno besplatno obrazovanje. ; The paper analyses the relationship between income inequalities and redistributive preferences. The objectives have been: determine to which degree income inequalities are associated with redistributive preferences, which are the correlates of redistributive preferences on the macro level and which mechanisms of redistribution have been preferred by citizens in the EU countries. Aggregated data from two special Eurobarometer surveys (2010 and 2018) were used as the data source on redistributive preferences, while macro-statistical indicators were taken from the Eurostat database. Bivariate correlational analyses, linear regression and the cluster analysis were used for data processing. A general finding is that redistributive preferences are high in almost all EU countries. It seems that an increase of income inequalities is not the key factor of high redistributive preferences, but it is the perception of income inequalities and the sensitivity of citizens towards income inequalities. Citizens in the EU countries often incorrectly perceive the level of inequalities in society and their place on the income scale. The respondents from post-socialist countries have a larger "aversion" towards income inequalities and want a stronger role of the government in the redistribution and social life. Inhabitants of the EU countries support all key mechanisms of income redistribution (taxes, education, social protection and minimum wage), but they give the largest support to the tax system and the progressive taxation of the wealthy, while there are a lot of suspicions regarding fully free education.

Social profile of the European Union is based on different theoretical models of social policy of the EU member states. Empirical concept of social policy is conditioned by specific and numerous economic-social, societal, political, geographic, geopolitical, cultural, historical, demographic, ethnological and other factors. This brings differences in the level of realization of social goals and social rights of the Union citizens. This paper shall elaborate important economic-social indicators such are unemployment, poverty, social inequalities, health care, education, demographic tendencies, social housing and living standard, i.e. living conditions of the population of the European Union. Finally, we shall point to basic strategic goals of the development of social policy in the coming period. ; Socijalni profil Evropske unije zasniva se na različitim teorijskim modeli­ma socijalne politike zemalja članica Unije. Empirijski koncept socijalne politike uslovljen je specifičnim i brojnim ekonomsko-socijalnim, društvenim, političkim, geografskim, geopolitičkim, kulturnim, istorijskim, demografskim, etnološkim i drugim faktorima. Otuda i razlike u nivou ostvarivanja socijalnih ciljeva i socijalnih prava građana Unije. U ovom prilogu elaboriraćemo značajnije ekonomsko-socijalne indikatore kao što su nezaposlenost, siromaštvo, socijalne nejednakosti, zdravstvena zaštita, obrazovanje, demografske tendencije, socijalno stanovanje i životni standard, odn. uslove života stanovništva Evropske unije. I, na kraju, ukazaćemo na osnovne strateške ciljeve razvoja socijalne politike u narednom periodu.

The aim of this paper is to analyze, through comparative perspective, current systems of child welfare in transitional societies of the Southeast Europe: Croatia, Serbia and Bosnia-Herzegovina. In this paper we used historical, comparative and statistic method. Socio- political characteristics of these states are: mutual history of child welfare systems, transitional metamorphosis of society and social policy, European perspectives and the need for upgraded child welfare. Gavrilović's point out the common past of child welfare systems of these states. In the main part of this work comparative methods are used to analyze current characteristics of child welfare in Serbia, Croatia and Bosnia- Herzegovina. Family and child support measures are taken into account, with special emphasis on child maintenance, maternity and parental leave and services of specialized children's institutions. Child welfare is analyzed in the context of transitional changes that the Southeast European states are undergoing. Analysis of the three basic forms of financial support of families with children showed that transitional changes substantially reduced the number of children benefiting from child maintenance and even more reduced its amount. Maternity leave is recognized as an important measure in family and population policy in all three states, but there are lack of means, compensation amount is under constant pressure to be lowered. ; Cilj rada je da se u komparativnoj perspektivi analiziraju aktuelni sistemi dečije zaštite u tranzicionim društvima jugoistočne Evrope: Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U radu se koristi istorijska, komparativna i statistička metoda. Socijalno-političke specifičnosti ovih država jesu: zajednička prošlost sistema dečije zaštite, tranzicioni preobražaj društva i socijalne politike, evropske perspektive i potreba za unapređenjem dečije zaštite. Autori ukazuju na zajedničku istoriju sistema dečije zaštite ovih država. U centralnom delu rada autori, primenjujući komparativnu metodu, analiziraju aktuelne karakteristike dečije zaštite Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U analizu se uzimaju mere podrške porodici i deci sa posebnim osvrtom na dečiji dodatak, porodiljska i roditeljska odsustva, usluge specijalizovanih ustanova za decu. Dečija zaštite se analizira u kontekstu tranzicionih promena ovih država jugoistočne Evrope. Analiza tri osnovna oblika pomoći i podrške porodici sa decom pokazala je da su tranzicione promene dovele do značajnog smanjenja broja dece koja primaju dečiji dodatak, a još više do smanjenja njegovog iznosa. Porodiljsko odsustvo je prepoznato kao značajna mera porodične i populacione politike u sve tri države ali, usled nedostatka sredstava, iznosi naknada su pod stalnim pritiskom za smanjivanje.

The particular nature of healthcare protection and healthcare insurance requires government intervention. Besides legal aspects, such as the question of social rights, there are purely economic reasons for the government actions. First, being a particularly important public good, healthcare protection could not be regulated by free market in full. There is no perfect model of healthcare protection and healthcare insurance. The socio-economic change of the forms of government has affected the models of healthcare protection and healthcare insurance throughout history. Despite a commonly used phrase "free" healthcare insurance and healthcare protection, the fact remains that it is not free but paid by a society and its members. Although proclaimed by international acts, constitutions and laws, these rights are exercised in the form of the so-called programme principles whose accomplishment primarily depends on the economic wealth of one society. Also, more investment into the field of healthcare insurance does not necessarily imply a better health or a longer life span of the inhabitants of one society. Therefore, available resources are to be used efficiently and economically so that the best possible effects of healthcare protection are achieved within the range of these resources. ; Zdravstvena zaštita i zdravstveno osiguranje zbog svoje specifične prirode zahtevaju državnu intervenciju. Pored pravnih razloga, jer su u pitanju socijalna prava, postoje i čisto ekonomski razlozi koji zahtevaju delovanje države. Na prvom mestu to proizilazi iz činjenice da se radi o specifičnim javnim dobrima, čije obezbeđivanje ne bi u potpunosti moglo da bude prepušteno tržištu. Savršeni model zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja danas ne postoji. Promenom društveno-ekonomskog uređenja država tokom istorije, menjali su se i modeli zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite. Iako često čujemo izraz "besplatno" zdravstveno osiguranje i zdravstvena zaštita, oni koštaju jedno društvo i njegove članove. Uprkos činjenici ...

The domestic violence, as specific form of violence, is the substantial social phenomena both in Serbia and other countries which has started to be considered with increased interest. Although primarily perceived as social and phychological notion, this form of violence has its criminal law significance that has emerged with the inclusion of the new provisions in the criminal law legislation. This has been done for the first time in 2002 when the then Criminal Code of the Republic of Serbia has set forth the new criminal offence of domestic violence. The new Serbian Criminal Code of 2005 has slightly modified this provision by providing for - murder of a family member, as the new form of the qualified murder. The reasons for prescribing for the new provisions in our criminal law legislation should be sought in the fact that the domestic violence comes as a new and specific form of violence, given the setting in which it takes place, as well as its victims and perpetrators. The aim for the inclusion of the new forms of incrimination was to provide for the specific legal protection of family members from different forms of violence. This has proved to be significant step in criminal law with the view to abolish violent behaviour in contemporary society. ; Nasilje u porodici, kao specifičan oblik nasilja, veoma je aktuelan društveni fenomen kod nas i u svetu i njegovom izučavanju se u poslednje vreme posvećuje velika pažnja. Iako prevashodno socijalna i psihološka pojava ovaj oblik nasilja ima i svoj krivičnopravni značaj, posebno u novije vreme kada je došlo do unošenja u naše krivično zakonodavstvo novih odredaba koje se upravo odnose na ovu problematiku. To je prvi put učinjeno 2002. godine kada je u tada važeći Krivični zakon Republike Srbije uneto novo krivično delo pod nazivom 'Nasilje u porodici'. Novi Krivični zakonik Republike Srbije iz 2005. godine zadržao je nešto izmenjenu ovu odredbu, a takođe je predvideo još jednu, najtežu inkriminaciju u ovoj oblasti, krivično delo ubistva člana porodice, kao nov oblik teškog ubistva. Razlozi za unošenje ovih odredbi u naše krivično zakonodavstvo, s obzirom da su vidovi nasilja obuhvaćeni ovim inkriminacijama već bili inkriminisani u našem pozitivnom krivičnom pravu nalaze se u činjenici da je nasilje u porodici posebna i specifična vrsta nasilja, pre svega po tome gde se ono događa i ko su njegovi izvršioci i njegove žrtve. Cilj uvođenja ovih novih inkriminacija bio je da se članovima porodice pruži posebna krivičnopravna zaštita od različitih oblika nasilja koje pojedini članovi vrše, čime je i sa kriminalno-političkog aspekta učinjen značajan korak na planu suzbijanja ovakvih nasilničkih ponašanja u našem savremenom društvu.

Međunarodna organizacija rada (International Labour Organisation) jedna je od najstarijih međunarodnih organizacija.
Svojom djelatnošću, ponajviše normativnom, pridonijela je razvoju radnoga i socijalnoga prava i njegovu probijanju iz uskih
nacionalnih okvira kao i podizanju radno-pravnih standarda na
globalnoj razini. Osnivanje ove organizacije kruna je u nastojanju mnogih radnika, sindikalaca, poslodavaca, znanstvenika za
organizacijom koja će nastojati stvarati, unaprjeđivati i usavršavati rad i uvjete na radu među državama, ali i poticati dijalog
i rješavanje problema između socijalnih partnera radnika, poslodavaca i države. MOR je prva specijalizirana agencija organizacije Ujedinjenih naroda koja formulira međunarodne standarde
rada u obliku konvencija i preporuka koje postavljaju minimalne
standarde radnoga prava: slobodu udruživanja, pravo na organiziranje, kolektivno pregovaranje, ukidanje prisilna rada, jednake
prilike i jednak tretman te druge standarde kojima se reguliraju
uvjeti u cijelome rasponu pitanja u svezi s radom. Također pruža
tehničku pomoć u sljedećim područjima: strukovno obrazovanje
i strukovna rehabilitacija; politika zapošljavanja; administracija
rada; radno pravo i industrijski odnosi; razvijanje menadžmenta;
zadruge; socijalna sigurnost; statistika u svezi s radom te sigurnost
i zaštita na radu. MOR promiče razvijanje neovisnih poslodavačkih i radničkih organizacija te im osigurava trening i savjetodavne usluge. Unutar sustava Ujedinjenih naroda MOR je jedinstven
po svojoj tripartitnoj strukturi u kojoj radnici i poslodavci sudjeluju u radu upravnih organa organizacije kao ravnopravni partneri
vladama.
Ključne riječi: međunarodna organizacija rada; razvoj radnoga
i socijalnoga prava; MOR; radnički pokret; globalizacija; konvencija.
Nenad
Božiković*
Hrvoje
Boban**
Matej
Vuković***
Prethodno priopćenje
Preliminary communication
UDK: 343.452
Primljeno: 23. prosinca
2021.
* dr. sc. Nenad Božiković, Visoka škola Banja
Luka College, jbozikovina@gmail.com
** dr. sc. Hrvoje Boban,
Sveučilište u Splitu,
hboban@gmail.com
*** Matej Vuković, Općinski sud Kiseljak
60 Nenad Božiković • Hrvoje Boban • Mate

Pitanja o ljudskim pravima se danas diskutuju pre svega u kontekstu individualnih prava, kao suprotstavljenih kolektivnim interesima. U skladu sa dugom liberalnom političkom tradicijom, ljudska prava se uglavnom sagledavaju kao suštinski protivna kolektivnim pravima, koja mogu ograničiti slobodu pojedinca da pravi izbore koji bi mogli ugroziti relevantne kolektivne interese. U ovom tekstu se ljudska prava sagledavaju kao izvedena socijalna prava. Kao što priroda i identitet zajednice kojoj pojedinac pripada bitno određuju identitet tog pojedinca (Agambenov pojam "Socialitas", ili "društvenosti"), individualna prava nemaju puno značenje van konteksta vrednosti, prava i interesa zajednice. Opisani kontekst tek omogućava postojanje autentičnog i čvrstog pojma nacionalnog interesa. Po definiciji, nacionalni interesi su povezani sa kolektivnim pravima i vizijama zajednice; oni nikad ne počivaju na pogledima i stavovima individualnog, izolovanog pojedinca. Jedno od ključnih kolektivnih prava, i u isto vreme kolektivnih interesa, koje konstituiše nacionalni interes je skup prava porodice. U ovom tekstu se argumentiše da odgovarajuća zaštita porodice i porodičnih prava baca senku na samu pretpostavku o moralnosti i političkoj legitimnosti različitih savremenih ideologija, uključujući i feminističku ideologiju, koje sugerišu da, umesto da se štite prava i interesi porodice kao primarni nacionalni interes, država treba da štiti pojedince od porodice. Ideologije koje porodicu predstavljaju kao toksičnu, kao izvor pretnje individualnoj dobrobiti, u stvari su antisocijalne, totalitarne ideologije. Najveći broj argumenata koje takve ideologije iznose protiv porodice u stvari se sa jednakom snagom mogu primeniti protiv socijalnosti bilo kog tipa. Stoga u ovom tekstu argumentujemo da se Agambenov "moralni imperativ" da svaki pojedinac doprinosi, na načine koji su mu na raspolaganju, socijalnosti njegovog društva, odnosi na odgovarajuće razumevanje porodice i treba da se shvati kao sama osnova anti-totalitarnog mišljenja.

Uz pomoć relevantne literature u radu se analiziraju društveni aspekti starenja i obolijevanja. Autor zaključuje da ni jedna znanstvena teorija izdvojeno ne sadrži ključ rješenja za istraživanja tih složenih procesa i položaja osoba starije životne dobi u suvremenom društvu te da je najprimjereniji interdisciplinarni pristup. Da bi se ostvario zadani cilj ovoga članka, u tekstu se raspravlja: a) o teorijama koje pomažu upoznavanju starosti i starenja te omogućuju definiranje socijalne i zdravstvene politike u konkretnim uvjetima, što izravno utječe na odnos pojedinca, obitelji i društva prema sve većoj grupi starijih i bolesnih osoba, te b) o spoznaji starosti i starenja kroz prošlost i sadašnjost koja pomaže afirmaciji onih obrazaca ponašanja i aktivnosti koji su alternativa jednostranom, stigmatiziranom, ponekada i segregacijskom odnosu prema osobama starijim od 65 godina. To može pomoći da institucionalno vođene reforme socijalne skrbi i zdravstvenoga sustava omoguće kvalitativno drukčiji, u nekim segmentima i posve različit odnos prema starijima kako se taj dio društva ne bi osjećao suvišnim i odbačenim od obitelji i društva u inače teškim uvjetima tranzicije te kako bi se našli odgovori na sve složenija i aktualnija socijalna, zdravstvena, pravna, ekonomska i etička pitanja koja su u nas: a) aktualna, b) nedovoljno obrađena, c) bez sustavnoga i sveobuhvatnoga prikaza. ; With the help of relevant literature the paper analyses social aspects of ageing and getting ill. The author concludes that none of the scientific theories by themselves hold the solution for studying these complex processes and the position of old people in the modern society, and that the interdisciplinary approach is the best. To accomplish the set goal, the article discusses: a) theories that help us understand old age and ageing, and allow us to define social and healthcare policies in everyday conditions, which directly affects the attitude of individuals, families and the society towards the constantly growing group of old and ill ...

Modernizacijski procesi na svim razinama koji su se odražavali na svakodnevni život i bili glavnim uzrocima reforme života, društvenih, kulturnih i pedagoških pokreta europskog fin de sièclea reflektirali su se i na Hrvatsku, osobito na njezina urbana područja. Europska je reformna pedagogija sa svojim glavnim predstavnicima i koncepcijama, barem na informativnoj razini, dopirala do hrvatskih učitelja. Začetnici reformne pedagogije u Hrvatskoj su zagrebački učitelji Vjekoslav Koščević i Ivan Tomašić. Njihova reformska nastojanja manifestirala su se u istupima protiv herbartovske pedagogije, u prikupljanju iskustava i spoznaja o reformnim pedagoškim pokretima u srednjoeuropskim zemljama i njihovoj implementaciji u vlastitu pedagošku praksu te u pokušajima organiziranog promicanja ideja reformne pedagogije kroz Hrvatsko društvo za unapređenje uzgoja i časopis Preporod. Brojni su učitelji i učiteljice osluškivali puls početka "stoljeća djeteta" i diskretno prilagođavali svoju pedagošku praksu novom duhu. Nakon Prvoga svjetskog rata – u novoj državnoj zajednici Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevini Jugoslaviji) – hrvatski su se učitelji angažirali na području praktične školske reforme odnosno didaktičko-metodičke obnove, koja je značila nastavak procesa započetog prije Prvoga svjetskog rata. Radna škola kao glavni cilj didaktičko-metodičke obnove postala je tridesetih godina 20. stoljeća i službeno pedagoško usmjerenje, pod snažnim uplivom prosvjetne politike i ideologije ondašnje jugoslavenske države. Funkciju učiteljskih ferijalnih tečajeva radne škole, kao modela stručnog usavršavanja učitelja za novu školu, od sredine tridesetih preuzimaju državne ogledne škole. Glavni predstavnici pokreta radne škole u Hrvatskoj bili su: Ante Defrančeski, Josip Demarin, Mate Demarin, Salih Ljubunčić, Marijan Markovac, Zlatko Špoljar, Stjepan Zaninović i drugi. Tijekom dva međuratna desetljeća u Hrvatskoj se profiliraju akademski obrazovani pedagozi, teoretičari koji su se bavili ključnim pitanjima pedagogije kao (duhovno)znanstvene ili filozofijske discipline i istodobno održavali vezu s aktualnom pedagoškom zbiljom i kritički upozoravali na neke negativne pojave u praksi nove škole: Stjepan Matičević, Pavao Vuk-Pavlović, Stjepan Pataki, Vladimir Petz i drugi. Refleksije reformne pedagogije zamjetne su i u ostalim sferama odgojno-obrazovnog rada kao što su: obrazovanje odraslih, zdravstveno prosvjećivanje, socijalna skrb i zaštita djece, organizacije djece i mladih, suradnja roditeljskog doma i škole te različiti oblici kulturnog i umjetničkog rada s djecom i za djecu. Alternativni pedagoški koncepti odškrinuli su 1990-ih vrata pedagoškom i školskom pluralizmu u Hrvatskoj, no on je i nakon dva desetljeća u početnoj fazi razvoja. ; The processes of modernisation evident at all levels, which reflected on everyday life and were the key factors of lifestyle changes and of social, cultural and pedagogical movements at the fin de siècle in Europe, reflected also upon Croatia, particularly its urban areas. European reformist pedagogy, with its key representatives and concepts, reached Croatian teachers as well, at least in the form of general awareness. The reformist pedagogy in Croatia was established by two teachers from Zagreb, Vjekoslav Koščević and Ivan Tomašić. Their reformist attempts were evident in their stands against Herbart's pedagogy, in gathering experience of and insights in the reformist pedagogy movements in Central European countries and the implementation of those insights in their own pedagogical practice, as well as in their attempts of organised promotion of reformist ideas through the Croatian Society for the Improvement of Edification and the Preporod journal. Numerous teachers were waiting to see how the "century of the child" was going to develop, adjusting discretely their pedagogical practice to the new spirit. After the First World War, in the new Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (Kingdom of Yugoslavia after 1929), Croatian teachers were active in the area of practical school reform, or didactical-methodical renewal, which meant a continuation of the pre-World War I process. The working school, as the main goal of the didactical-methodical renewal, became an official pedagogical trend in the 1930s, under the strong influence of educational policy and ideology of Yugoslavia of the time. From the mid-1930s, the state model schools took over the task of working school training courses for teachers as a model of professional development of teachers for the new school. The main representatives of the working school movement in Croatia included Ante Defrančeski, Josip Demarin, Mate Demarin, Salih Ljubunčić, Marijan Markovac, Zlatko Špoljar and Stjepan Zaninović, among others. Academically educated pedagogues and theoretical scholars, who addressed the key issues of pedagogy as a spiritual-scientific or philosophical discipline, appeared in Croatia during the two decades between the two wars: Stjepan Matičević, Pavao Vuk-Pavlović, Stjepan Pataki, Vladimir Petz and others. At the same time, they were also staying in touch with the then current pedagogic reality and critiquing certain negative phenomena in the practice of the new school. The reformist pedagogy was also reflected in other areas of educational work, such as adult education, mass health education, social care and child care, children's and youth organisations, collaboration between parents and schools and various forms of cultural and artistic activities with and for children. The alternative concepts of pedagogy opened the door towards pedagogy and school pluralism in Croatia in the 1990s, but two decades later, it is still in its initial phase of development.