Suchergebnisse

A rebuttal to V. Vujacic's theses on the Balkan conflict presented in the contribution "Povijesno naslijed, nacionalisticka mobilizacija i politicke posljedice u Rusiji i Srbiji" (Historical Legacy, Nationalistic Mobilization and the Political Consequences in Russia and Serbia) The following arguments are made counter to Vujacic's theses: (1) There never was, & there is not now, any democratic opposition in Serbia; the opposition against Milosevic had nothing to do with democracy & everything to do with the disappointment that followed from the Serbian leader's failure to deliver on his promise of Greater Serbia. (2) To call the Balkan conflict a civil war is a euphemism attempting to blame equally every nation involved, while taking the responsibility for the conflict from militant Serbian politicians embarking on a bloody crusade for Greater Serbia. (3) The Croat army did not destroy Mostar but defended the town from Serbian invasion. (4) It is not true that the Serbian minority was & is persecuted in Croatia. (5) It is a complete rewriting of history postulating that Croatian nationalistic mobilization was equally responsible for the Balkan war as Serbian nationalistic mobilization. (6) It is a complete fallacy to argue that Serbian nationalism did not evolve from itself but was only a reaction to the mistreatment of Serbs by peripheral ethnic minorities during the Yugoslavia state. Z. Dubiel

Tarifno-štrajkaške akcije dalmatinskog proletarijata, kao sredstva ekonomske borbe koja se vodi na crti afirmacije njegovih klasnih interesa, bile su određene -ekonomskom i političkom situacijom koja je vladala u Jugoslaviji uopće i u Dalmaciji posebno, prateći oscilacije u organizacionom razvitku sindikata pod utjecajem KPJ kojli su vodili većinu radničkih pokreta. Pocijepanost i politička opredijeljenost sindikalnog pokreta, s dominantnim komunističkim (CRSVJ i Nezavisni sindikati) i reformističkom (ORS, GRS i URSSJ) strujom, onemogućavala je stvaranje jedinstvene proleterske fronte i u -osnovi slabila zajednički klasni otpor radnika ujedinjenom nastupu kapitala. Predvođene komunistima, mase revolucionarno raspoloženih radnika Dalmacije ulaze u sindikalne organizacije i do sredine 1920. godine u silnom štrajkaškom naletu prisiljavaju buržoaziju na uzmak i popuštanje brojnim radničkim zahtjevima. Situacija se nakon kontrarev-o-lucio-narnog udara konsolidirane buržoazije 1920. godine iz temelja mijenja, o-tvara se jedno novo razdoblje kojemu će biljeg utisnuti žilava i nadasve požrtvovna borba Nezavisnih sindikata ne samo protiv bezobzirne kapitalističke eksploatacije i poništavanja itekovi-na radničkog zakonodavstva, već i djelovanja oportunističkih i neborbenih reformističkih sindikata koji su zbog suradnje s režimom brzo izgubili naklonost dalmatinskih proletera. Analiza izvedenih štrajkaških akcija u razdoblju od 1921. do 1929. godine svjedoči o njihovu različitom intenzitetu i sve više prevladavajućem obrambenom karakteru radničke borbe, uz važnu napomenu da je neuspjesima pojedinih akcija, pored policijskog terora, znatno pridonosila pocijepanost sindikalnog pokreta. Premda organizaciono slabi, Nezavisni sindikati ostvarivali su znatno veći utjecaj na neorganizirane radničke mase, uz više ili manje uspješne pokušaje da u konkretnoj borbi za svakodnevne interese radnika zadobiju njihovo povjerenje i podršku. Ekondmske akcije radnika pod utjecajem KPJ bile su neprijeporan organski dio opće revolucionarne borbe u kojoj se proletarijat sprema za konačni obračun s građanskim sistemom vlasti. Priroda i karakter sindikalnog organiziranja radnika dobivaju tako eminentno političko značenje, sindikati imaju ulogu aktivnog političkog subjekta u razbijanju klasnih okova postojećega građanskog društva.